posvećeno Ž. Simiću
Slušam samo američku muziku
Kantri, soul, onu slatku mešavinu
Koju zovu Amerikanom
I naravno rok end rol.
Više ne slušam bilo šta drugo,
jer ništa me ne odvodi dalje odavde.
Ništa mi ne pruža bolje bekstvo i utočište od vas.
Nećeš me pronaći ni u jednoj američkoj državi,
jer to nije to mesto.
Tamo nema šupljoglavih statista na štandovima stranaka,
Koji na komandu pevaju patriotske pesme o jednoj drugoj zemlji,
koja takođe ne postoji.
Nema kmezavih kurvi sa punjenim usnama, guzicama i sisama
koje jedino žele da ulove ćelavog gangstera iz teretane sa dobrim autom,
koji je izvodi na usrane splavove po kojima sviraju drndavi trzgaroši
a svaki se zove: nešto nešto bend,
čitavog dana sedi u u kladionici, tetovira izmišljene viteške grbove iz izmaštanih istorija,
crkve i manastire po celom telu a meša slova latinice i ćirilice,
a od vere starostavne zna da treba imati mirišljavu ikonu na retrovizoru.
Ali nemoj misliti da postoji veći patriota od njega.
Jer svaki put kad mu neko plati da polomi glavu i kosti nekome ko ne pliva za krstom,
uradi to bez da trepne.
Tu muziku volim i malo njima u inat, jer je ne podnose.
Ne zato što nešto o njoj znaju.
Ne zna taj kurca ni o čemu na svetu, nego eto,
čisto da mu idem na živce kada me čuje kada kažem:
slušam samo američku muziku i ćao doviđenja.
Daj mi da mi zauvek slajd gitara vuče liniju nad prašnjavom Rutom 66
dok mi kaktusi mašu bodljikavim rukama i ispraćaju moj ogromni kabriolet
sa čupavim volanom negde do granica,
gde vidim kako se spaja plavo od neba sa zlatom peska.
možda do Burma Šejva ili gde jaše Marlboro men,
gde se glasovi sirena mešaju sa plesom u birtijama kraj puta,
u koje dolaze lepe žene i vozači velikih kamiona u kariranim košuljama.
Gde se pije iz velikih krigli i gde se slušaju največe lovačke priče na svetu.
Daj mi samo američku muziku jer to je najviše voleo i moj najbolji prijatelj
kojeg sam izgubio i više nikada ne mogu da ga vratim, otišao je tamo pre mene.
Kada je slušam ponovo razgovaram sa njim i smejemo se.
